Skip to content Skip to footer

Avatar
Log In
Please consider registering
Guest
Forum


Pretraživanje



Opcije foruma



Minimalna dužina: 3 slova / Maksimalna dužina slova: 84 slova
Registracija Lost password?
sp_TopicIcon
Sevdah Muzika
RSS
Avatar
admin
160 Posts
(Offline)
1
December 29, 2020 - 12:33 am

Malo koji dio Bošnjačke kulture je toliko poseban, poznat i poštovan kao Sevdah, tradicionalni žanr narodne muzike iz Bosne i Hercegovine i sastavni dio bošnjačke culture koji se vremenom i svojom kvalitetom također proširio i kroz cijelu bivšu Jugu.

Stvarni kompozitori Sevdalinki su uglavnom nepoznati jer su to tradicionalne narodne pjesme. Ali ono što ih posebno krasi je poseban stil muzike. Posebne muzičke skale, melodije, progresije akorda, pa čak i ritmi, čija kombinacija je originalna i unikatna.

U muzičkom smislu, Sevdalinku odlikuju polagan ili umjeren tempo i intenzivne, emocionalne melodije koje se pjevaju sa strašću i žarom. Kombinacija orijentalnih, evropskih i sefardskih elemenata čini ovu vrstu muzike istaknutom među ostalim vrstama narodne muzike sa Balkana. Baš kao i većina balkanske narodne muzike, i Sevdalinka ima vrlo mračne, sporedne zvukove, ali za razliku od drugih vrsta balkanske folklorne muzike intenzivnije sadrži manje sekunde, što nagoveštava orijentalne makame i frigijski način. Kao rezultat toga, melodije su zapažene po tome što kod slušatelja ostavljaju snažan melanholičan osjećaj.

Pjevač će često nametati ritam i tempo pjesme, a oba se mogu razlikovati tokom pjesme. Tradicionalno, Sevdalinke su obično ženske pjesme, koje se najviše bave pitanjem ljubavi i čežnje, neostvarene i nesretne ljubavi, neke se dotiču fizičke želje žene za voljenom osobom, a neke imaju razne komične elemente. Postoje i pjesme sevdaha koje su muškarci napisali i otpjevali. Tradicionalno su se izvodili bez ikakvog instrumenta, otuda i njihova razrađena melodija.

Kao i kod većine starih narodnih stilova, čista je pretpostavka kakav je zvuk izvornih melodija bio, jer su se u današnje doba njihove interpretacije u potpunosti uskladile sa zapadnim hromatskim sistemom zbog instrumenata koji se koriste za pratnju (dok orijentalni modus često koristi intervale manje od polutona. Moderne interpretacije prate mali orkestar koji sadrži harmoniku (kao najistaknutiji instrument), violinu, najlonske gitare i / ili druge žičane instrumente, povremeno (poput ouda, saza ili šargije), flautu ili klarinet (povremeno ), uspravni bas i bubanj. U modernim interpretacijama, između stihova se gotovo uvijek može čuti solo harmonike ili violine.

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
2
December 29, 2020 - 7:48 am

Sevdah

Sevdah Damira Imamovića je prva knjiga o sevdahu koja na jednom mjestu sažima muzičke, poetske, kulturno-historijske i popularne tendencije u razvoju ovog muzičkog žanra kroz tri stoljeća njegove dokumentirane prošlosti. Ovo je i prva knjiga o sevdahu napisana rukom uglednog izvođača i autora sevdalinki. Ona pokazuje koliko su Imamovićeve intervencije u sevdahu bazirane na dubinskom poznavanju historije i estetike ove umjetnosti.

O autoru

Damir Imamović (1978) jedan je od najznačajnijih savremenih izvođača sevdaha. Njegova pojava na muzičkoj sceni 2005. godine proizvela je novi talas interesovanja za sevdah kao i jedan sasvim nov pogled na ovu staru formu. Rođen je u porodici sevdalijskih bardova Đule, Zaima i Nedžada Imamovića, gdje je rano došao u kontakt s tradicijom sevdaha. Na profesionalno bavljenje muzikom odlučuje se nakon višegodišnjeg odbijanja porodične tradicije. Od 2006. do 2016. godine snimio je šest albuma od kojih posljednja dva predstavljaju Sevdah Takht Damira Imamovića. Najnoviji album Dvojka producirao je Chris Eckman (Tamikrest, Bassekou Kouyate), a objavio ga je prestižni Glitterbeat Records u aprilu 2016. godine. Od 2011. godine radi kao edukator u okviru programa radionica i predavanja SevdahLab. O sevdahu je govorio na Univerzitetu Loyola (Chicago), Filozofskom fakultetu (Ljubljana), Muzikološkom institutu (Beograd), centru DeBalie (Amsterdam) i dr. U Sarajevu već nekoliko godina priređuje višednevne radionice.

U saradnji s graditeljem sazova Ćamilom Metiljevićem i graditeljem gitara Mirzom Kovačevićem, Damir je svome traganju za novim sevdahom dao i materijalni izraz: rezultat je tambur, novi instrument . 

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
3
December 29, 2020 - 7:51 am

Prva bosanska pjesnikinja muslimanka bila je Umihana Čuvidina.
Rođena je krajem 18. stoljeća (oko 1795 – 1870) na Hridu u porodici Čuvida – koja se bavila aščijskim i bostandžijskim zanatom. Rodna kuća joj se nalazila na uglu Mujezinova sokaka, u maloj sarajevskoj mahali podno Kačanika.

Umihana je počela pisati pjesme nakon tragične pogibije zaručnika.
Bolna sudbina koja ju je zadesila učinila je da se Umihana nikada emocionalno ne oporavi.
Naime, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Mujo Čamdži-barjaktar, koji je bio s Bistrika.
Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom.
Iz žalosti za njim, Umihana je do smrti ostala neudata.

Za zaručnikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine.
To je bio trenutak kada je odlučila da ostatak života provede kao zaručnica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega.

Lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice

Umihanina odluka da se nikada ne uda, mnogim sugrađanima je izgledala kao nešto izuzetno.
Još dok je bila živa, po toj sarajevskoj mahali se prepričavalo “kako je to lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice koja se odrekla udaje zbog boli i tuge”.
Ta ogromna bol je u Umihani izazvala potrebu i želju da Čamdži Mujo zauvijek ostane u sjećanju, prvenstveno njenom, a zatim i u pisanim tragovima bošnjačke književnosti.
Njena književnost bila je inspirirana narodnom poezijom, ali rijetko je posezala za turcizmima; naime, stvarala je lijepim i dovoljno izgrađenim narodnim jezikom.

“Voli ko Sevda”

Njene pjesme su bile toliko popularne u starom Sarajevu da su se usmeno prenosile po mahalama i smatrane su narodnim.
Treba napomenuti da se Umihana prozvala Sevdom – zbog sevdaha.
Prema riječima pojedinih autora, u vremenu prije Drugog svjetskog rata, mogla se čuti izreka: “Voli ko Sevda.”

Nema je u sidžilima…

Zvanični podaci o Umihani Čuvidini ne postoje ni u jednom sarajevskom sidžilu.
Razlog je, pretpostavlja se, zato što nije ispunjavala nijedan obavezan uvjet da bude upisana:
– kad bi se pred sudom obavilo vjenčanje
– kad bi umrla žena ostavila spornu oporuku ili kad bi njena ostavština bila predmetom nasljednog postupka
– u slučaju da je žena postala vakif
– ako je žena umrla kao šehid
Umihana nije bila ništa od toga. Službenih zapisa o njenom postojanju nema. Smatra se da je umrla oko 1870. godine i da je sahranjena “Pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu.
Treba napomenuti da se u to vrijeme siromašnijim ženama, koje su pritom bile neudate, nisu obilježavali nišani.

“Čamdži Mujo i lijepa Uma”

 
Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zašavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: ‘Jallah, moja majko.’
Čamdži Mujo: ‘Jallah, moja Umo!’
Čamdži Mujo družini govori:
‘Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat’te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit će me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b’jela dana!’
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
‘Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka!’
Govori joj ostarjela majka:
‘Što ti žališ tuđina junaka,
Nije ti ga majčica rodila?’
‘Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol’ko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!’”

Link: Umihana Čuvidina - prva bošnjačka pjesnikinja - Sevdalinka

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
4
December 29, 2020 - 7:53 am

Emina Sefić – ljepotica iz najpoznatije pjesme Alekse Šantića

 

EMINA.jpgImage Enlarger

Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija od njih je “Emina”, pjesma koja govori o neprežaljenoj ljubavi pjesnika.

A ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica?

Blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija”.

Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.

Tako je te čarobne noći 1903. nastala jedna od najljepših pjesama ovdašnje ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”.
Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića.
Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara.
Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, o “anđelu na zemlji”. Štaviše, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.

Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludera i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći.

Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.

Koluder Emina preminula je 1967. godine.
Po predanju, kada je poznati bosanski pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje Mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastade posljednja strofa sevdalinke o Emini.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…

 

Link: Emina Sefić - ljepotica iz najpoznatije pjesme Alekse Šantića - Sevdalinka

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
5
December 29, 2020 - 8:01 am

Doajeni sevdaha

 

Početkom emitovanja Radio Sarajeva sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni pojavljuju se nova imena interpretatora sevdalinke, koja preko noći postaju zvijezde i proslavljaju nevjerovatne uspjehe širom bivše Jugoslavije.

 

Taj period do početka 1980-tih godina obilježiće zlatno doba sevdaha, a njegove izvođače upisati u historijske anale kao legende sevdalinke.

 

Safet Isović, rođen je 09. januara 1936. godine u Bileći, je bio poznati bosanskohercegovački izvođač sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.

Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banjoj Luci, gdje je pohađao osnovnu školu “Šesta pučka škola”. Nakon završetka rata vratio se u Bileću, gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod, gdje nastavlja školovanje u gimnaziji “Zlatko Šnajder”, bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je “Na Ophodži prema Bakijama”, a volio je pjevati i vranjanski sevdah.

Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima “pjevušio” u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću, koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo” gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.

1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), odobreno mu je da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile “Kad ja pođem iz Sarajeva grada” i “Kasno prođoh kraj Morića hana” koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu.

Prvi solistički koncert je održao u “Domu sindikata” u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom “Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo”. Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspjeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik nagrade “Zlatni mikrofon” i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države.

Početkom 1970-ih on puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika predstavljala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog “moderniziranog” narodnjaštva.

Safet Isović je “demokratizirao” sevdalinku, učinio ju je pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a u nekoliko navrata i u društvu sa Titom. Svojim kristalnim tenorom, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji izvodio s nekom vrstom scenske samouvjerenosti i superiornosti.

Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune, kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja bio je održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH.

Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, izvođačima i tekstopiscima. Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim izvođačima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Nadom Mamulom, Mehom Puzićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović…itd.

U ljeto 1992, tokom rata (1992-1995) Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje učestvuje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, obnavlja pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije “Svilen konac” piše novi tekst pod nazivom “Šehidski rastanak”, u kojem se veliča odbrana Bosne i njen ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjetu evropskim centrima ratom stvorene bosanske dijaspore.

Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je postao nekom vrstom nacionalnog gurua. Na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom 29. maja 2003. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu – od najznačajnijih predstavnika uleme, proslavljenih slikara i pisaca, pa sve do novinara i novih, u ratu stvorenih, bogataša. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme već i nove nacionalne romantike. Pjevao je aktivno više od pola vijeka.

Usprskos godinama, nije ga izdavao njegov kristalni glas. Pjevao je sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.

Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza (ukop) je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. 

Link: Safet Isović - Sevdalinka

Avatar
Omladinac
110 Posts
(Offline)
6
January 23, 2021 - 5:54 am

Malo koja muzika tako malobrojnog naroda na svijetu se može pohvaliti da ima svoju kompletnu i unikatnu muzičku teoriju i sopstvenu tonsku skalu kao Bošnjački Sevdah. Svugdje na svijetu postoje pravila muzike, pravila rasporeda tonova, melodija, akorda, itd. Zapadna muzika na primjer ima svoje dobro definirane skale od kojih sve počinje. Na primjer: Do-Re-Mi-Fa-Sol-La-Si-Do. Svi smo to učili u školi. I po toj skali se bazira zapadna klasična muzika. Naravno, postoje razne teorije i unikatne skale regiona, kao što su Arapska, Indijska i slično koje su drugačije, ali Bosna bi po svoj logici trebala biti premala da bi imala svoju sopstvenu muziku sa svojom muzičkom teorijom i sopstvenom skalom, unikatnom akordnom progresijom. Ali ispada da nije. 

Za one koji sviraju muziku će biti interesantno zašto je u stvari sevdah tako poseban? U mnogo čemu to je zahvaljujući totalno čudnom Sevdah durskom skalom u kojoj su 2, 6 i 7 nota snižene u odnosu na klasičnu zapadnu. Na taj način se stvaraju akordne progresije koje se ne mogu sresti u ostalim Evropskim muzikama ali ni u orijentalnim jer orijentalne skale su drugačije također. Drugim riječima ovaj naš spoj je potpuno unikatna muzika. 

Evo jednog sjajnog primjera Sevdah skale u D duru, gdje note idu:

D, E-snižena (to jest Dis), Fis, G, A, B snižena, Cis-sniženi (to jest C) i nazad na D. Možda i najčudnija nota ovdje je ova druga sa D na Dis - da ti mozak stane. 

A akordi su još čudniji:

D7, C-mol, D7;

D7, A, D7-F-B sniženi dur, B-dim-C-mol, E sniženi dur (to jest Dis), D7, E sniženi dur 7 (to jest Dis7), D7. 

Totalni WTF!!!! 

Kad pogledaš ovu cijelu harmoniju, akorde i skalu, ovako na papiru, imaš osjećaj da se radi o nekoj Jazz muzici ili nečem sličnom. Mozak da ti stane.

Ali nije.

To je samo Snijeg Pade Na Behar na Voće od Mostar Sevdah Reunion. 

I kompleksnost, posebnost i ljepota Bošnjačkog Sevdaha se sjajno očituje upravo u ovoj pjesmi. Jer zaista ništa slično ne postoji nigdje drugo i na to trebamo biti mnogo više ponosni nego što jesmo.

Evo i tutorijala iste pjesme na YouTubeu. 

Avatar
KBS1
195 Posts
(Offline)
7
March 19, 2021 - 11:14 pm

Djelo Himze Polovine se i dalje otima

 
 
Himzo Polovina je rođen na današnji dan 11. marta 1927. godine u Mostaru u Donjoj mahali.Kao dječak se ugledao na svoga muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao sargiju.

Mlađi od Himzine braće, Mirza je ispričao: "Otac nam se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme službovanja se zaljubio i sklopio brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila naša najstarija sestra Fadila. Nakon prelaska u Sarajevo,otac je dobio  premještaj u službu na aerodromu u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida. Otac Musan je volio pjesmu pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Često nas je savjetovao da idemo u Muslimansko drustvo "ITIHAD" i dramsku sekciju.

Učestvovali smo u drami "Hasanaginica", ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil' skoro ti od Bosne ponosne...Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i snimio je."
Himzina majka, Slovenka, vrhunski intelektualna i muzički obrazovana žena, podsticala je njegovu ljubav prema sevdalinkama. Himzo je neumorno tragao za starim izvornim pjesmama, učio ih i izvodeći ih ponovo vraćao narodu iz kojeg su i potekle. Uvijek bio autentičan sljedbenik sevdalinki.

Prva pjevačka znanja sticao u Mostaru: od Sevde Katice, Đire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pred Drugi svjetski rat je početo učiti svirati violinu kod poznatog profesora i majstora violine porijeklom Čeha, Karla Malačeka.
Sevda Katica je bila njegov neprocjenjivi rudnik blaga historije sevdalinke. Nakon smrti ljepotice Mostara, Sefić Emine udate Koluder, kazala je poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Šantića.Kada je dosao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući. Sevda je vec tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete.
Himzo Polovina je zapisao, komponovao i otpjevaoČudna jada od Mostara grada“, „Ah što ćemo ljubav kriti“,

„Hasanagin sevdah“ (Što te nema), „Kraj tanana šadrvana“ (Azra), „Mostarske dućane“, „Dvore gradi komadina Mujo“, „Na prijestolju Sultan sjedi“, „Žute dunje“...

Džoni Štulić bio lud za sevdalinkama, pa ih je rado pjevao, kao i makedonske narodne pjesme.

U tekstovima o grupi ćete naći da je „bend dobio ime Azra (djevica), po istoimenoj poemi slavnog Heinricha Heinea 1977. godine“.

I sam Štulić je pjevao i snimio pjesmu „Azra“ („Kraj tanana šadrvana“). Umjesto „ja se zovem El Muhammed“, pjevao je „ja se zovem Štulić Džoni, iz plemena starih Azra..."

Izmijenio je ime mladića zaljubljenog u lijepu princezu, koje je inače zabilježio Heine u svojim spisima sevdalinki. Štulić se nije baš potrudio da prizna da je Azru otpjevao prema originalu pjesme Himze Polovine. Njegov basista Mišo Hrnjak je ipak objelodanio da je Štulić preimenovo svoj Balkan Sevdah Band“ u „Azra“ po pjesmi Himze Polovine, na tekst slavnog Hainircha Heinea.

ARwwIEYIbGJHAAAAAElFTkSuQmCCImage Enlarger

Desetine sevdalinki koje je istražio i opjevao Himzo Polovina, prosto je oteto iz njegovog vlasništva.      

Druga pjesma kojoj se osporava ili zaboravlja Himzino autorstvo je slavna sevdalinka  „Žute dunje“. U filmu Ademira Kenovića „Kuduz“, svjetski poznatog scenariste i književnika Abdulaha Sidrana, „Žute dunje“ su bile glavna muzička nit.
Danas možete pročitati na nekižjm portalima da je „da je malo poznato da je ovu kompoziciju napravio Goran Bregović“.

Ustvari Bregović se nakačio na sevdlinku Himze Polovine i kao mnogi drugi i pokupio kajmak.

Jednako tako je svojevremeno uradila i Jadranka Stojaković sa Himzinom pjesmom „Hasanagin sevdah“ ili „Što te nema“. Očigledno je da se radi o identičnoj kompoziciji koju je Jadranka Stojaković samo prepjevala. Kad je Himzo reagovao, zahvalivši joj se na promociji sevdalinke, ali da je ipak trebala navesti njegovo ime kao autora muzike, Jadranka Stpojaković ga je brutalno napala i, čak, izvrijeđala. Samo se stariji slušaoci Radio Sarajeva možda sjećaju kada je čitano to njeno pismo vrlo ružnog sadržaja. Poslije toga se unutar obitelji govorilo da je to Himzo teško zdravstveno podnio.

U tom sudaru, bilo je jasno da je u Sarajevu većina ustala protiv njega. Odmah se ostavio polemike i potonuo u svoj svijet kojeg su okruživale negacije i prepisivačka škola.

Na sve strane se pjeva Himzina pjesma „Čudna jada od Mostara grada“. Ali nećete čuti ili će to biti prava rijetkost da pomenu Himzu kao autora.

Neke njegove popularne kompozicije se danas izvode po Srbiji ali, naravno, bez navođenja njegovog autorstva.  

Svašta se protiv njega izmišljalo i plelo.  Sve je više održavao koncerte izvan Bosne i Hercegovine, gdje su ga dočekivali u oduševljenju. Na ovaj dan, 5. august, se piše da je preminuo u Sarajevu. Nažalost nije preminuo u Sarajevu nego je, nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo u Plavu, u Crnoj Gori 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Bio je sami kraj koncerta, kad se izvukao sa pozornice jer je osjetio slabost. Posljednja pjesma koju je otpjevao pred  tada oduševljenom publikom bila je „Emina“.

Čovjek koji je čitav život posvetio skupljanju historijskih muzičkih vrijednosti Bosne i Bošnjaka, zaslužio je veću pažnju.

Ipak su ga se neki mudriji ljudi sjetili i u njegovu čast dali ime jednoj sarajevskoj ulici na Bjelavama. U njegovom Mostaru nema njegove ulice. Niti u bilo kojem drugom gradu u BiH.
Reklo bi se jednostavno: Kako će i biti kad se krije i otima njegovo djelo, bezobzirno i sramotno. Sudbinja Himze Polovine izgleda nije sam njegova.    
Avatar
admin
160 Posts
(Offline)
8
March 31, 2021 - 12:44 pm

Nevjerovatno je koliko je Himzo Polovina ucinio za Sevdah. 

Pogotovo u onom vremenu kada se svaki trag Bosnjacke svijesti zatirao, Sevdah je ostao i onaj posljednji dah Bosnjacke kulture. Eto hvala Bogu pa se i kultura vratila, ali nekako u tom svemu se zaboravilo da je Polovina upravo sacuvao najvitalniji dio Bosnjacke kulture u periodu kad to nije bilo ni popularno niti pohvalno. Covjek je mogao da radi mnogo toga - bio je doktor. Ali uradio je ono sto je za Bosnjake bilo najvaznije i hvala mu na tome. 

Forum Timezone: America/New_York
All RSS Show Stats
Administrators:
admin
Moderators:
moderator1
KBS1
Drina
Agora12
BosMan_2020
5ir
Stanak
leopard 007
roki1
Istok
dzan2019
Walter-1953
Zirokopter
Sarajevo92
Top Posters:
Omladinac: 110
Crni Labud: 21
Amkos: 8
visitor1: 2
Saraj: 1
Newest Members:
MichaelRed
Chesterbials
RobertRit
AnthonyLem
AlbertSog
Willardjax
AndrewJoype
Jameswrene
imuyixotnu
ayqajogq
Forum Stats:
Groups: 2
Forums: 14
Topics: 83
Posts: 766

 

Member Stats:
Guest Posters: 0
Members: 60
Moderators: 14
Admins: 1
Most Users Ever Online: 62
Currently Online:
Guest(s) 2
Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)