Skip to content Skip to footer

Avatar
Log In
Please consider registering
Guest
Forum


Pretraživanje



Opcije foruma



Minimalna dužina: 3 slova / Maksimalna dužina slova: 84 slova
Registracija Lost password?
sp_TopicIcon
Agresija na BiH 1992-95
RSS
Avatar
BosMan_2020
6 Posts
(Offline)
1
October 27, 2020 - 6:40 pm
Major-Mihajlo-Petrović-1.jpgImage EnlargerNa današnji dan 25.10. 1992. godine, u Travniku je sahranjen major Armije Republike Bosne i Hercegovine Mihajlo Petrović. Rođen je u Beogradu 18. 04. 1953. i Armiji BIH se priključio u aprilu 1992. godine. Te na kraju i položio svoj život za "Jednu nam jedinu".
"Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj djed borio se na Solunskom frontu protiv austrougarskih fašista, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Njih će biti i više i bolje naoružanih, ali ne bojte se - junak umire samo jednom, a kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja neka otima od neprijatelja, u tami slušajte moj glas jer nemamo radioveza, nemamo motorola. Slušajte i radite šta naredim. I zapamtite, između ovog našeg nezaštićenog naroda i njih stojite samo vi."
Ušutio je, a neko mu donese bosansku zastavu s ljiljanima. Major Petrović joj salutira, poljubi je i posla da i mi to isto uradimo,.. ispricao je i zapisao na svom blogu, njegov vojnik i saborac, iz Travnika.
Attachments
Avatar
admin
160 Posts
(Offline)
2
October 27, 2020 - 6:46 pm

Priča o Srbima u Armiji BiH: Sahranite me kod Čede

Film Avde Huseinovića 'Junak umire jednom' govori o borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti.

Image Enlarger
 

„Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj djed borio se na Solunskom frontu protiv austrougarskih fašista, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Njih će biti i više i bolje naoružanih, ali ne bojte se – junak umire samo jednom, a kukavica hiljadu puta.“

Ovo je dio prvog obraćanja Mihajla Petrovića odredu boraca za odbranu srednje Bosne za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Za sebe je govorio da je „Srbin po rođenju, Bosanac po opredjeljenju“. Početkom rata oformio je jedinicu, da bi poginuo 25. oktobra na Vlašiću.

Petrović je jedan od likova koji su obrađeni u dokumentarnom filmu Avde Huseinovića koji je i naslov izvukao iz navedenog citata – Junak umire jednom.

Sa Huseinovićem smo razgovarali o filmu čija je premijera 9. januara u Memorijalnom centru Kovači u Sarajevu.

  • Otkud ideja za ovaj film, koliko je trajalo snimanje?

Pa i u ranijim filmovima sam se susretao sa pričama o podvizima nebošnjaka u redovima bosanske vojske. Moj prvi film „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ je obilježilo svjedočenje Radeta Zoranovića, legendarnog borca sa Žuči. Ranije sam u kolumnama pisao o pokojnom majoru Mihajlu Petroviću i vidim da se ta priča i godinama nakon što sam je objavio prenosi na portalima, doduše najčešće bez navođenja autora i lista datuma kada je prvi put objavljena.

Drugo, bio sam pripadnik tokom prvih godina agresije Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je simbol multietničnosti zbog čega je prozvana Prva slavna-pravoslavna. U njenom sastavu je bilo skoro 300 bosanskih Srba, 31 je poginuo, pet njih je odlikovano ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“.

Sve to je navelo da krenemo spontano u snimanje jednog filma o bosanskim Srbima, herojima odbrane Bosne, a snimanje je trajalo oko dvije godine.

  • Možete li nam pobrojati neke od ljudi o kojima film govori, neke fakte o Prvoj slavnoj-pravoslavnoj ili o Predragu Vukosavu, Čedi Domuzu…

U filmu profesor Mirko Pejanović otkriva kako je nastala Platforma za djelovanje u ratnim uslovima, od 26. juna 1992. godine Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Saborci pokojnog Čede Domuza se sjećaju da je pored partizanskog spomenika na Brezovači (Igman) rekao „da će nakon 98 sahranjenih partizana na tom mjestu, on biti 99., a na to je njegov saborac Adnan Došlić rekao da će on biti stoti“ i bili su. Čedo je poginuo u oslobađanju Trnova 30. jula 1992., a Adnan Došlić 4. decembra te godine u borbama oko Hadžića. U džepu su mu našli poruku na kojoj je pisalo: „Sahranite me kod Čede“.

Sva ta priča oko Čede je dramatična. Recimo, saznavši da je on jedan od prvih vojskovođa na slobodnom Igmanu, Srbi su njegovu majku maltretirali u okolici Hadžića, čak joj je rođeni brat zapalio kuću, a faktički je otkupio rahmetli Fadil Đozo.

Film kazuje i o tome kako su se mostarski Srbi u snagama bosanske vojske prvo u proljeće 1992. suprotstavili snagama Vojske Jugoslavije pod komandom generala Momčila Perišića, a od 1993. i snagama Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske.

Jedan od njih je Predrag Vukosav, dobitnik „Zlatnog ljiljana“, pet puta je ranjavan – tri puta u borbama sa srpskim snagama, a dva puta sa snagama HVO-a. Stopostotni invalid je ostao nakon ranjavanja, koje je nastupilo poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kada je izvlačio tijela ubijenih u mostarskoj Šantićevoj ulici. Tijela koja su se nalazila u međuzoni. Tada ga je snajperista HVO-a pogodio u glavu.

Također, pričamo o mostarskim legendama, odlikovanim herojima pokojnim Goranu Stošiću Stoši i Nenadu Milojeviću.

Pokojni Radenko Abazović je bio grobar u Pokopu. Prije nego što je odlučio da se priključi Armiji RBiH,  u sarajevskom groblju Lav iskopao je nekoliko grobova jer su se grobovi unaprijed kopali. I sahranjen je u grob koji je sam sebi iskopao… Također, dobitnik je „Zlatnog ljiljana“, a neki od najbližih članova njegove porodice u Rogatici su osumnjičeni za ratne zločine nad Bošnjacima.

  • Jedan od takvih događaja iznjedrio je i naslov filma…

To je već onaj legendarni govor majora Mihajla Petrovića u Travniku, u aprilu 1992. Mihajlo je bio rođeni Beograđanin. Zajedno sa njim u bosansku vojsku je stupio i njegov maloljetni sin. Poginuo je od svoje mine na Šešićkoj planini na Vlašiću.

Još za života je opjevan od strane svojih boraca, Bošnjaka gorštaka iz vlašićkog sela Mudrike. Te pjesme o majoru Petroviću se i danas, po vlašičkim selima, pjevaju. To najbolje kazuje o kakvoj je historijskoj gromadi riječ.

  • U ranijim razgovorima sa učesnicima odbrambenog rata u BiH, bilo je govora kako su mnogi Bosanski Srbi napustili Armiju RBiH zbog uvođenja pozdrava „selam“ i drugih običaja. Da li je možda neko od Vaših sugovornika to istakao, da li je to možda dovelo do sve većeg prerastanja ARBiH u jednonacionalnu vojsku?

Ne, nije niko to spominjao. Čak mislim da je to dio nametnute propagande. Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila jedina vojska, nastala na području bivše Jugoslavije, koja je u svojoj platformi imala multietnički karakter i zagovarala borbu za državu svih naroda u njoj.

Ne postoji nijedan dokument koji bi ukazivao na to da je neko nametnuo pozdrav koji ste spomenuli i da je on postao zvanični pozdrav bosanske vojske. Na svim postrojavanjima i onim 1992. i onim na kraju agresije, čuje se: „Pozdrav domovini“. Neko će reći bile su u Armiji i muslimanske brigade, ali bilo ih je u partizanskim jedinicama puno više u Drugom svjetskom ratu.

Zasigurno, dešavalo se negdje nekih incidentnih i nepromišljenih događaja, ali nikada nisu bili dio sistema. I nikada, nijednog trenutka, nije postojala opcija da bosanska vojska  preraste u jednonacionalnu vojsku. Previše je dokaza o tome.

  • Višenacionalnost branitelja Bosne i Hercegovine ulijevao je veću nadu stanovnicima i Sarajeva i cijele države. Slažete li se s ovom konstatacijom?

Apsolutno. Profesor Pejanović baš o tome priča u filmu, kako je zajedno sa vodstvom države ubijedio lorda (Davida) Owena da dođe u Sarajevo jer je Owen podržavao Karadžićevu tezu na pregovorima, da se radi o muslimanskoj strani u sukobu.

Poslije povratka iz Sarajeva, kada se sreo sa velikim brojem sarajevskih Srba koji su na različite načine bili uključeni u borbu za Republiku Bosnu i Hercegovinu, i Owen je promijenio svoj stav.

  • U srijedu je premijera filma. Da li imate dalji plan prikazivanja?

Da, film će simbolično biti prikazan 9. januara (taj datum se proslavlja kao neustavni Dan Republike Srpske, op.a.), da pokaže da je značajan broj bosanskih Srba, pored toga što su imali važnu ulogu u izglasavanju referenduma za nezavisnost Bosne, stao i u njenu odbranu, a shvatio sam radeći na filmu da su se na stranu dobra stavljali baš iz razloga što su znali šta njihovi sunarodnjaci spremaju.

Neki su od Srpske demokratske stranke BiH i bivše JNA dobili oružje, koje su početkom agresije na RBiH stavili na raspolaganje odbrani Bosne.

Film ćemo prikazati i u drugim gradovima. Plan je projekcija u Mostaru, Travniku, u selu Mudrike gdje žive borci majora Petrovića, Tuzli…

https://www.balkanplus.net/pri.....-kod-cede/

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
3
November 13, 2020 - 8:18 am

Istraživačke priče Memorijalng centra u Srebrenici: Nestali u genocidu

 istrazivacke-price-memorijalng-centra-u-srebrenici-nestali-u-genocidu53934.jpgImage Enlarger

Prema podacima Instituta za nestale osobe, u Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za 7000 osoba koje su nestale u periodu rata, neposredno prije i poslije, između 1991. i 1996. godine, dok je oko 25.000 tijela ekshumirano do sada. Kada je riječ o nestalim osobama s područja Srebrenice čiji nestanak je posljedica genocida iz jula 1995. godine, još uvijek se traga za nešto više od hiljadu osoba, prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe.

Termin „nestale osobe“ se često koristi u javnosti i medijima, dok se zločin prisilnog nestanka, koji je neodvojiv od tog termina jer je uzrok nestanka u ovom kontekstu, često izostavlja iz narativa. S tim u vezi, jedan važan element genocida u Srebrenici, ali i drugih ratnih zločina, biva nedovoljno naglašen. Zbog svoje naročite okrutnosti i psihološke traume koju ostavlja porodicama nestalog/e kao i cjelokupnog društva ili pojedine grupe kojoj nestala osoba pripada, važno je razumjeti kontekst prisilnog nestanka; motiva iza njegovog činjenja, odakle potiče i razinu vlasti od koje je naređen, kako bi se razumio cjelokupni kontekst rata u Bosni i Hercegovini.

Prema definiciji koja se nalazi u Statutu Međunarodnog krivičnog Suda, prisilni nestanak je počinjen kada se osoba liši slobode od strane vlasti (države ili čak političke organizacije) ili uz njihovo dopuštenje, i njegova/njena lokacija je nepoznata ili tajna, uz odbijanje vlasti da otkrije informacije o sudbini i lokaciji nestalog/nestale, sa namjerom da se osobi uskrati sva zakonska zaštita na neodređeno vrijeme. Slična definicija se nalazi i u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine. Ovaj zločin je međunarodnog karaktera, i njegova klasifikacija je ta da je jedan od zločina protiv čovječnosti. Ujedinjene nacije, u okviru svojih tijela koja su uspostavljena sa ciljem zaštite od ovog zločina, su naglasile naročitu bol i patnju koju on prouzrokuje, te kako krši ljudsko dostojanstvo. Nestalom osobom se smatra, prema Zakonu o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, osoba o kojoj nema vijesti i/ili koja je prijavljena na osnovu pouzdanih informacija, a čiji nestanak se desio tokom perioda od 1991. do 1996. godine.

Rat u Bosni i Hercegovini je nastavak paradigme koja je ponovno započeta u Drugom svjetskom ratu kada je omjer civilnih i vojnih žrtava u približnom odnosu od 10 prema 1. Ovo znači da je nasilje nad civilnim stanovništvom cilj i instrument samog rata, a prisilni nestanak jedan od tih elemenata.

Direktna poveznica ovakvom postupanju datira iz Drugog svjetskog rata kada je Adolf Hitler izdao dekret „Nach und Nebel Erlass“ (Dekret noći i magle) koji, između ostalog, glasi: „Efikasno i trajno širenje straha se može samo postići najstrožim kažnjavanjem ili mjerama kojima porodice osuđenog i stanovništvo ne znaju sudbinu osuđenog. Ovo se postiže tako što se osuđeni premješta u Njemačku.“ Zarobljenici bi se slali iz okupirane teritorije u Njemačku, gdje bi svaka informacija o njihovoj sudbini i lokaciji bila uskraćena porodici i zemlji odakle dolaze, s ciljem da se demorališe stanovništvo te zemlje, da im se nanese psihička bol i da se širi strah. Cilj je da se postigne osjećaj podčinjenosti i manje vrijednosti grupe koja je žrtva zločina. Također, ove metode imaju za cilj da demonstriraju užasavajuću moć tih država ili organizacija koje su počinioci prisilnog nestanka.

Očiti primjeri ovog zločina viđeni su u Prijedoru i Srebrenici otkrivanjem masovnih grobnica i presudama MKSJ-a u kojima je dokumentovano odvođenje i masovno strijeljanje Bošnjaka. Premještanjem masovnih grobnica od strane takozvane VRS se želio prikriti zločin, a samim tim i saznanje o sudbini nestalih osoba koje su ubijene u tajnosti. Strijeljanja bošnjačkih civila koja su vršena u i oko Srebrenice su učinjena na način da je njihova lokacija bila tajna tako što su žrtvama vezane oči prilikom odvođenja kako eventualni preživjeli ne bi znali tačnu lokaciju, nikakva vijest o njihovoj sudbini niti lokaciji nije otkrivena, same lokacije strijeljanja su bile izolovane od potencijalnih svjedoka, naredbe za takvo postupanje su došle direktno ili bile dopuštene od strane vlasti samoprozvane „Republike Srpske“, te otkrivanje informacija o sudbini nestalih nikada nije učinjeno sa razine vlasti koja je naredila ili dopustila njihov prisilni nestanak, čime su uključeni svi elementi zločina prisilnog nestanka.

Dakle, nestale osobe ne nestaju same, već je njihov nestanak vojni cilj suparničke vojske. Ovaj zločin za posljedicu ima ne samo vjerovatnu smrt same žrtve, već i strah koji proizilazi iz neizvjesnosti o sudbini žrtve te anonimnosti počinioca, što se pojavljuje kod porodice žrtve i cijele grupe kojoj ona pripada. Počinioci prisilnog nestanka su svjesni posljedica i te posljedice su im cilj, što čini zločin izrazito okrutnim i trajnim ostavljajući trag terora.

Memorijalni centar Srebrenica ima za cilj da dokumentuje kroz naučno-istraživačke radove, svjedočenja i različite arhive sve događaje genocida u Srebrenici u svrhu memorijalizacije, edukacije javnosti, podizanja svijesti i očuvanja sjećanja na žrtve. 

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
4
November 13, 2020 - 8:56 am

Lične priče 

 

Kroz naš rad, tim Memorijalnog centra Srebrenica istražuje i pronalazi lične priče žrtava, preživjelih i svjedoka genocida u Srebrenici. U ovom segmentu dijelimo s vama vaše priče nastale direktnim istraživačkim aktivnostima Memorijalnog centra te one koje su nastale radom vrijednih novinara i medija. Na putu istraživanja genocida izuzetno je važno između svih brojeva, presuda i činjenica, pronaći lice svjedoka ili žrtve, shvatiti kako zločin genocida izgleda iz perspektive nekoga ko je bio tu u trenutku kada se dogodio. Kako je ta osoba živjela prije rata, kako je živjela za vrijeme opsade Srebrenice, gdje se nalazila 11. jula? U traganju za istinom, tragamo za pojedinačnim pričama.

 

Svjedokinja Mirsada Malagić: Ovo je njena priča

 

U Hagu 2015. godine je na doživotni zatvor osuđen Zdravko Tolimir - zamjenik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba VRS. Osuđen je za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja. Umro je u 2016. godine dok je čekao prebacivanje u zemlju gdje je određeno da će izdržavati kaznu. Tokom suđenja veliki broj svjedoka je iznijelo svoje svjedočenje o događajima u Srebrenici od 1992. do 1995. godine. U nastavku ovog teksta donosimo vam sažetak svjedočenja Mirsade Malagić iz februara 2011. na suđenju Tolimiru.

Mirsada Malagić je rođena u Pećištu, opštini Srebrenica i prije rata je živjela u Voljavici nadomak Bratunca sa mužem i troje djece. U maju 1992. dobivaju ultimatum od lokalnih vlasti, zajedno sa ostalim Bošnjacima na tom području, da se predaju u Bratuncu, što odbijaju i bježe kroz šumu u Srebrenicu. Živjeli su u Srebrenici sve do jula 1995. godine kada je ona imala 36 godina, njen muž 45, a djeca 19, 15 i 11 godina. Također je u tom periodu Mirsada bila trudna.

Na početku svog svjedočenja o događajima u Srebrenici u julu 1995. kazala je da su ljudi krenuli bježati iz Srebrenice jer su čuli da će grad pasti. „Nismo vjerovali da će se baš ovo desiti, da će ovoliko ljudi biti pobijeno“ dodala je. Početkom jula začule su se prve eksplozije granata – „noge su mi utrnule“ rekla je. Ljudi su bili iznenađeni jer nije bilo granatiranja na tom području otkako je UNPROFOR bio tu. Već 10. jula je krenulo još jače granatiranje i na hiljade ljudi je bilo na ulicama, svjedokinja kaže da su granate „morale ubiti ili raniti nekoga“ koliko su se često čule eksplozije. Već tog dana su vojnici UNPROFOR-a počeli gubiti kontrolu nad svojim osmatračnicama u Srebrenici.

U jutro 11. jula Mirsadin brat ju je upozorio da moraju pobjeći jer je VRS kod bivše policijske stanice u Srebrenici. Njen muž i dva starija sina su se odlučili bježati kroz šume do slobodne teritorije, dok će ona sa svekrom i najmlađim sinom ići do prvog objekta UNPROFOR-a u pravcu Potočara. Znajući postupke VRS/VJ prema vojno sposobnim muškarcima u Bratuncu, odlučili su da i srednji sin koji je „mlad ali prilično visok“ kako je kazala, ide s ocem kroz šumu. "Vojnici UNPROFOR-a su nam bili zadnje utočište, holandski vojnici" kazala je u sudnici.

Na putu do Potočara je bilo hiljade ljudi i ponovo je krenulo jako granatiranje od strane VRS-a. Mirsada je bila sa svekrom od 70 godina i svojim najmlađim sinom od 11 godina kada je granata eksplodirala u njihovoj blizini nakon čega su svi pali na zemlju. Kada su ustali, vidjeli su da je Mirsada ranjena u desno rame. "Imala sam tad pulover koji je bio sav krvav" kazala je. Ranjena i trudna, nastavila je put do baze UNPROFOR-a u Potočare. Oko kilometar i po do baze, prošao je kamion pun ljudi među kojima je prepoznala svog najstarijeg sina. Mahao joj je, bio je s prijateljem iz Srebrenice. "Do današnjeg dana ne znam kako mi je sin završio na tom kamionu, mogu samo nagađati" rekla je. To je bio posljednji put da ga je vidjela.

Baza UNPROFOR-a je bila puna ljudi, vojnici su ih zaustavljali dok su pokušavali ući. Mirsada je s ostalima otišla u obližnju fabriku cinka gdje su prenoćili.

U jutro 12. jula su se ljudi u fabrici našli okruženi vojnicima VRS-a koji su prethodno palili kuće na okolnim brdima. Vojnici su pucali u zrak. "Pjevali su. To im je sve zabavno bilo" rekla je. Obruč vojnika oko ljudi se polako stezao, počeli su ih ispitivati gdje im se nalaze ostali muškarci, uz riječi „Sve vam je ovo Alija uradio“, Mirsada se prisjeća. Kasnije tog dana su počeli odvoditi muškarce iz grupe u kuću iza fabrike „na ispitivanje“ nakon kojeg se nisu vratili. "Nisu se vratili te večeri, nisu se vratili idućeg jutra. Izgubio im se svaki trag", rekla je. Neke od njih je Mirsada lično poznavala nabrajavši im imena, bili su joj komšije i poznanici. Noć 12. jula opisuje kao „jednu od najgorih noći svog života“. Te noći se prisjeća da su odvodili muškarce i vriske „kao iz horor filmova“ majki kojima su otimali sinove - "Ne znam koliko im je bilo godina, ali u svakom slučaju su odvodili većinu starijih dječaka koji se nikad neće vratiti“. Nakon odvođenja, Mirsada je svjedočila da se nisu čuli pucnji, već da su muškarci „mogli samo biti ubijeni nožem“. Zgrožen prizorima, tu noć je njen rođak Hamdija Smajlović izvršio samoubistvo vješanjem u fabrici.

Sljedeće jutro su ljudi krenuli ka takozvanoj „UNPROFOR barikadi“ gdje im je bilo rečeno da će početi evakuacija stanovništva. Mirsada je čula Ratka Mladića kako govori da će „svi biti evakuirani i da mogu ići kuda žele“ dok je s vojnicima VRS-a dijelio djeci slatkiše. Na putu do barikade je u obližnjem kukuruznom polju vidjela šestoro mrtvih ljudi, od kojih je troje djece mlađih od 12 godina.

Pri ulasku u autobuse su i dalje vojnici VRS-a odvajali muškarce, među njima i Mirsadinog punca, rekavši im da će oni ići drugim autobusima, međutim su odvođeni preko mosta u napuštenu kuću. Tada je posljednji put vidjela punca. Konačno se Mirsada uspjela sa najmlađim sinom ukrcati na autobus i zbog nedostatka sjedećih mjesta su stajali. Putem do slobodne teritorije mogla je vidjeti jasno kroz prozor zarobljene muškarce u kolonama, neke je prepoznala. "Vidjela sam te mlade muškarce... i znala sam da su moja djeca, moj muž i moja braća vjerovatno u istoj situaciji" rekla je. Uspjela je doći na slobodnu teritoriju, a 1996. godine se uspješno porodila, rodivši curicu.

Na pitanje tužioca koga su od njenih bližnjih uspjeli pronaći, identificirati i sahraniti Mirsada je odgovorila da joj je punac sahranjen prije tri godine, da su muža i jednog sina uspjeli identificirati i da su sahranjeni prošle godine, i da joj je brat ubijen u Bratuncu prije pada Srebrenice. Još uvijek traga za najstarijim sinom Elvirom koji je tada imao 19 godina.

Preuzeto sa : https://www.srebrenicamemorial.....jena-prica

 

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
5
November 13, 2020 - 9:02 am

12 dana sjećanja - Lične priče: Saliha Osmanović

Rođena je u selu Zalužje. U svojoj drugoj godini ostala je bez oca, a njena majka se brinula za nju i još četvoro djece. Život joj je bio težak. Udala se u selo Dobrak. Sa mužem Ramom stekla je dva sina, Nermina i Edina. Sagradili su lijepu kuću u kojoj su živjeli sretno, sve do početka rata. Njeno selo, Dobrak, napadnuto je iz Srbije, ali i od okolnih srpskih sela u Bosni. Saliha je izbjegla u Srebrenicu, gdje je provela još tri i pol godine sa svojom porodicom bez hrane, odjeće, obuće, adekvatnog smješataja i sigurnosti.

Ipak, bili su sretniji od drugih, jer su bili svi na okupu. Dolaskom UN-ovih snaga, Saliha je mislila da će Srebrenica biti zaštićena. Ubrzo je, međutim, došlo razočarenje. Njen sin Edin je ubijen od granate 6. jula 1995. Od tog dana, nastupila je Salihina višestruka patnja. Njen svijet se srušio. Izgubila je dijete. Samo pet dana kasnije pala je Srebrenica. Saliha se sklonila u Potočare, a suprug Ramo i drugi sin, Nermin, krenuli su preko šume, pravcem ka Tuzli. Nadala se da će preživjeti i da će ponovo biti zajedno. U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama. Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ. Saliha je promjenila mnoga mjesta stanovanja kao izbjeglica i, konačno, vratila se u svoje selo, Dobrak, da živi tamo gdje su joj sinovi i muž nekada živjeli, da bol ublaži uspomenama, da ne bude na teretu nikome. Njeno srce je teško izdržalo kada je vidjela snimak na kojem muž Ramo zove sina Nermina, ali i tad se nadala da su još živi. Nažalost, zločinci su ih ubili. Pronađeni su u masovnim grobnicama i Saliha ih je ukopala u Memorijalnom centru u Potočarima.

Sve je Saliha dostojanstveno podnijela i danas živi kako bismo mi učili od nje. Živi već 25 godina sama, ustaje i liježe sama. Nema s kim da progovori. Sve oko nje podsjeća je na ubijenu porodicu, svake sekunde, svake minute, sata i dana. Ne postoji način na koji bi se izmjerila ova bol svih ovih godina i nijedna kazna nije dovoljna za počinioce ovoga zla. Saliha, kao i svaka druga majka sa sličnom sudbinom, uzda se u potpunu kaznu za zločince na Drugom svijetu.

IMG_780%20saliha.jpgImage Enlarger

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
6
November 13, 2020 - 9:08 am

Priča svjedoka „L“ koji je preživio strijeljanje

 Slučaj Radislava Krstića je prvi u kojem je izrečena presuda za genocid pred MKSJ. Tokom suđenja je svjedočilo nekoliko ljudi koji su preživjeli strijeljanje od strane VRS-a i vojne policije tadašnje samoproglašene „Republike Srpske“. Strijeljanja su bila organizovana, planirana i potpomognuta resursima i ljudstvom, izvršena na nekoliko lokacija:  Grbavci, Petkovci i druga mjesta.[1] Jedan od preživjelih je bio zaštićeni svjedok „L“.

U sudnici se 11. i 12. aprila 2000. godine pojavljuje zaštićeni svjedok „L“, Bošnjak  rođen u Zvorniku,  prognan  u Srebrenicu u martu 1993. godine. Prije toga je 18 godina radio u Beogradu kao građevinski radnik, stručnjak za armirani beton. Živio je u Srebrenici sa dva brata od kojih je jedan osoba s invaliditetom. Taj brat je 11. jula 1995. krenuo u Potočare i uspio je doći do Tuzle na slobodnu teritoriju. Drugi brat je sa svjedokom istog dana krenuo prema selu Šušnjari gdje se skupilo oko 15.000 ljudi koji su se nadali da će kroz šumu naći put do slobodne teritorije, bježeći od VRS-a koji je tada već preuzeo kontrolu nad Srebrenicom. Na pitanje zašto i oni nisu otišli u Potočare rekao je: „Nismo se usudili ići u Potočare jer smo vidjeli kakva je situacija. Prijetili su nam da ako Srebrenica padne, obračunati će se sa svim vojno sposobnim muškarcima, svakako su to i uradili.“[2]

Napuštaju Šušnjare 12. jula i ulaze u šumu kod Buljima, gdje svjedoči da je prvi put vidio mrtva tijela što mu je ulilo strah. Tu odlučuju da provedu noć u šumi, spavao je ispod hrasta i kada se probudio čuo je kako VRS preko razglasa poziva Bošnjake da se predaju. Odgovorili su vikanjem da će se predati ako je tu UNPROFOR ili Crveni krst. Kroz kolonu se širilo beznađe, pa su se neki tog dana odlučili predati. Vojnici su ih pretresali, tražeći vrijedne stvari kao što su novac ili zlato, nekima su skidali kape i druge odjevne predmete. Poredali su ih na livadu gdje su zatekli još zarobljenika, prema njegovoj procjeni oko 2.500 ljudi. Jedan mlađi vojnik VRS-a im je rekao da vlade pregovaraju o razmjeni „svi za sve“ dok je čekao da se završi njegova smjena. Nakon toga će doći „Arkanovi momci“. Nakon promjene smjene stiže vojni transporter sa nekolicinom vojnika od kojih jedan uzvikuje „Ne dajte mi da vas sve pobijem, mogao bih u Hag". Ti „Arkanovi momci“ su tada natjerali svjedoka i ostale zarobljenike da legnu na zemlju i uzvikuju „Živio kralj!“.

Sat i po kasnije, među zarobljenike stiže Ratko Mladić koji im poručuje: „Dobro veče komšije. Vlade pregovaraju, i sutra ćemo vas razmijeniti sve“ i da će sada biti prebačeni u hangare. Dok ih ukrcavaju, jedan vojnik pušta osam dječaka između 12 i 14 godina. Pitao je da li ima takvih u grupi nakon čega bi dječaci ustali, a jednom dječaku je rečeno da se vrati na pod jer je „dovoljno velik da ponese mašinku“. Svi su odvezeni u Bratunac različitim vozilima.

Na pitanje da li je ikada više vidio brata ili čuo o njemu išta, odgovorio je: „Ne, nisam čuo ništa. Otišli smo u različitim smjerovima i ne znam uopšte šta mu se desilo... Od 13. jula 1995. nisam ništa čuo o njemu. Otkako smo sjedili zajedno na livadi, bio je možda 10 ili 15 redova iza mene.“ Pokušavao je, kaže, skupa sa bratovom ženom i djecom preko Crvenog krsta da ga pronađe, ali oni nisu mogli da ga lociraju.

U Bratuncu je VRS odvodio muškarce, koje su birali po tome iz kojeg sela dolaze, u garažu gdje su se čuli udarci, vrisci i vojnici kako viču na odvođene Bošnjake. Zatim bi se začuli pucnji nakon čega bi uslijedila tišina. „Ovo je trajalo tokom cijele noći“, kazao je svjedok. Ujutro su se ponovo ukrcali u vozila među kojima je bilo kamiona i autobusa, prilikom čega je čuo kako jedan vojnik govori „Sad ih vodi Aliji i razmijeni ih“. Na putu do Tuzle skreću desno u blizini Grbavaca i stižu u školsko dvorište gdje ih čeka oko 30 vojnika VRS i pripadnika MUP-a RS. Jedan od njih im naređuje da uđu u salu škole. Svjedoku je pri ulasku naređeno da skine kožnu jaknu i ostavi je na gomili odjeće koja se nalazila ispred ulaza. Pri ulasku u salu primjećuje i neke ljude koji su dovedeni iz Potočara, staraca. U sali se nalazilo oko 2.000 zarobljenih.  Nakon što je jedan zarobljenik pozvao mlađeg vojnika „Vojniče?“ ovaj mu je odgovorio: „Mi nismo vojnici, mi smo mladi Karadžićevi četnici“. U sali nije bilo vode, neki su padali u nesvijest od žeđi i gladi, a jedna kanta je stajala u ćošku sale koja je služila kao toalet. Ponovo se obratio jedan zarobljenik vojniku rekavši mu „Ovi ljudi ne smiju biti pobijeni“, na šta mu vojnik odgovara „Ko to kaže?“, nakon čega naređuje zarobljeniku da izađe ispred sale. Čuo se pucanj i vrisak tog čovjeka, nakon čega je uslijedio još jedan pucanj poslije kojeg je nastupila tišina. Isto se desilo i drugom čovjeku ubrzo.

Na vratima izlaza iz sale se pojavljuju dva vojnika VRS i jedna ženska osoba sa vrećom punom krpa koje će služiti kao povezi za oči zarobljenicima. Izabran je jedan muškarac iz grupe da stavlja povez ostalima, a ta ženska osoba im je davala vodu pri stavljanju poveza. Svjedok je sa još 30 ljudi ponovo ukrcan na kamion, a vidljivost mu je bila oko 50% jer kaže „neko vrijeme nisu bili toliko strogi u vezi pomjeranja naših poveza“. Nakon kraće vožnje, izlazi iz kamiona i ispod sebe vidi mrtvo tijelo. Poredan je u liniju sa ostalim zarobljenicima, krenuli su kratki pucnji sa njegove desne strane i ljudi su počeli padati. Strijeljanje je započelo. „Ljudi koji su padali su me oborili, jedan mi je pokrio dio lica a moja ruka je pala preko njegovih prsa. To je vjerovatno bio posljednji pucanj u te ljude u stojećem položaju“, kazao je. Na njegovim leđima je bila mrlja od krvi koja je kapala sa čovjeka nad njim, ali svjedok nije bio pogođen metkom. Čuo je kako jedan zarobljenik uzviče „Dovršite me!“ na šta vojnik VRS-a odgovara „Polako, polako“. Kada su svi zarobljenici pali, jedan vojnik je ispalio metak u svakog ko se još uvijek micao. Nakon nekog vremena, svjedok čuje još jedan kamion kako dolazi do njih: „...opet su se čuli pucnji, i ljudi su vjerovatno samo padali ali nije se čulo mnogo uzvika niti vrisaka“, rekao je u sudnici. Ovo se ponavljalo do kasno u noć.

Svjedok se nije pomjerao. Nakon što su svi pobijeni, čuo je grupu ljudi koja se dozivala imenima Gojko, Vojo i Risto. Glas Gojka je prepoznao, to je bio Gojko Simić, njegov nekadašnji radni kolega kojeg je prepoznao po distinktivnom govoru jer je imao „tepav“ glas, kako je istakao u sudnici. Na pitanje o njegovom odnosu sa Gojkom svjedok odgovara da su uvijek bili u dobrim odnosima, nisu se nikada svađali i da je Gojko bio pošten. Još uvijek ne pomjerajući se, prekriven mrtvim tijelima, svjedok čuje Gojka kako izgovara da bi „poljubio svakog ko progovori od ovih“, misleći na ubijene zarobljenike. U ovim trenucima čuje zvuk bagera kako stiže na mjesto egzekucije Bošnjaka i kopa rupu za leševe. Vojnici VRS-a su se okupili oko bagera, svjedok govori da su „željeli da idu na livadu da ubijaju ljude“ jer su bili ostavljeni iza ostalih koji su otišli da ubijaju. Vozač bagera je rekao "ako isključite mašinu, idem i ja s vama. Neću da radim dalje", na šta je Gojko odgovorio "skupi municiju i haj'mo na livadu da ubijamo ljude", kazao je svjedok.

Gojko Simić je prema evidenciji Zvorničke brigade bio komandir pratećeg voda 4. pješadijskog bataljona i poginuo je dva dana kasnije, 16. jula, u borbi u blizini Baljkovice. Smrtni list je pokazao da je radio u istom preduzeću kao svjedok „L“.

Nakon odlaska trojice vojnika stiže i utovarivač pored bagera i vozači izlaze da razgovaraju. Prema svjedočenju, još jedan preživjeli strijeljanja koji je tada ustao i počeo da bježi u šumu, primjećen je od strane vozača koji su pucali na njega. Vozač utovarivača je uperio svjetla prema šumi. To je bio trenutak kada je svjedok shvatio da je ovo njegova prilika za bijeg, te je i sam počeo bježati. Jedan od vozača je uzviknuo „Eno još jedan bježi!“. Svjedok je pogledao oko sebe i shvatio da ne govori o njemu uopšte, i pužući je uspio stići do obližnjih tračnica – niko ga nije još pratio. Stao je na noge i počeo bježati. „Znam da su pucali u mom pravcu, ali ih nisam osjetio u svojoj blizini, niti sam pogođen, srećom.“ kazao je u sudnici. Dao se u bijeg kroz polja kukuruza gdje je ponovo čuo pucnjavu pa je opet puzao, a kada je prestala opet se digao na noge.

Tokom svog bijega naišao je na još jednu lokaciju strijeljanja: „Činilo mi se da je jedan ostao živ, ali nije bilo nade“, kazao je. Pobjegao je ponovo u šumu. Hodao je oko 10 dana dok nije došao na slobodnu teritoriju, potpuno sam.

Avatar
Omladinac
110 Posts
(Offline)
7
February 5, 2021 - 12:32 am

Prvo svjedočenje o akciji “Pretis”: Moja najduža sarajevska noć

 

https://nap.ba/news/34872

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
8
February 9, 2021 - 7:30 am

Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili

 

PRIJEDOR – Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine. 

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”, pisao je 2012. godine Dnevni Avaz.

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi “na kapiji” Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio “u dlaku isto” kao i 5. augusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi “Doktor Eso”, hladno dobacio: “Šta cmizdrite!? Je.. .. se!”

Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali. 

Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je ‘prejak’ za njih da bi živio“, slažu se listom prijedorski Bošnjaci. 

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime.

No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se “Eso nikada neće vratiti”. Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha. 

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni “googlanje”. Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, sazna

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige “Operacija jesen ’94” u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso “otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime“, napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala. 

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru…

O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije“, kazala je Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.

Alida Pejić upoznala je i sa “detaljem” – Zorica Gagović-Tadić tužila je “Oslobođenje” zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

“Taj razgovor nije za novine”, dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću – možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: “Alma, Bato, voli vas Tajo”

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

Na papiriću je pisalo: ‘Alma, Bato, voli vas Tajo’. Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi”, sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola“.

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako je kazao Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

“Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću”, zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi “Operacija jesen ’94”, izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige “Doktor Eso”.

Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu“, ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, “važan moment za ovu priču”:

Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane – radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva…

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, “u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević”. Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske – u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli “sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu”. Bojić je napisao da je u ovome čak “pomagala” i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav…

Link: https://sarajevskasehara.com/2.....pokrstili/

 

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
9
February 16, 2021 - 9:59 am

Srebrenički glas Nine Ćatića: Možda moji stihovi dođu do tebe

 

Posljednja frekvencija sa Nihadovog uređaja odaslana je 10. jula 1995. godine, kada su Mladićeve trupe već uveliko bile na kapiji samog grada

Poluminutni tonski zapis u kojem muški glas kroz neprekidan radijski šum apelirajućim tonom šalje posljednji krik iz Srebrenice. Čuli ste za njega. Emituje se uoči svakog 11. jula. A znate li ko je sa one strane mikrofona?

Bio je to srebrenički novinar Nihad Ćatić, od milja znan kao Nino, piše Aljazeera Balkans.

Sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – Odsjek žurnalistika, gdje je bio jedan od najboljih studenata, Nihad se igrom sudbine vraća u rodnu Srebrenicu početkom aprila 1992. godine povodom proslave Ramazanskog bajrama. Tu dočekuje kobni 17-ti istog mjeseca i sveopšti napad Jugoslavenske narodne armije, potpomognute srbijanskim paravojnim jedinicima, u kojima prednjače Arkanovci. Iživljavanje, klanje, pljačka, otimanje, devastacija i rušenje obilježit će naredne sedmice u okupiranoj Srebrenici.

Sposobno i pokretljivo bošnjačko stanovništvo u zbjegu spas pronalazi unutar okolnih šuma. Po oslobađanju Srebrenice 09. maja 1992. godine, preživjeli svjedoci  vraćaju se kućama. Tačnije, onome što je od njih ostalo. Među njima i Nihad. Zatiće ih potpis Arkanovih delija – desetine mrtvih, iskasapljenih tijela onih što ne utekoše, obilježenih mirisom paljevine i ostavljenih na gradskim ulicama, trotoarima, u lokalnoj policijskoj stanici, po pragovima stanova i kuća. Damir Škaler, jedan od očevidaca zlodjela, u svojim sjećanjima navodi da je zajedno sa Nihadom i grupom mladića dobio zadatak da sakupi tijela ubijenih civila.

Olovni teret pao je na pleća mladog novinara. Pred njim ispit, najteži dotad.

SREBRENIČKI GLAS

Budući da su radio i TV repetitori sistematski minirani i razrušeni od strane vojske s one strane Drine odmah nakon zauzimanja, Srebrenica se našla u totalnoj medijskoj blokadi. Odlučan da je oslobodi izolacije, Nihad sa grupom prijatelja uspješno organizuje studio radioamatera i uređuje lokalno glasilo „Srebrenički glas“. Slobodarska Srebrenica uspostavlja konekciju sa svijetom.

Uporedo s tim, preuzima na sebe ulogu jednog od animatora kulture u zaboravljenoj enklavi. Trebalo je pronaći tajni izlaz iz tegobne svakodnevnice. Tada Nino, pored poezije i zbirke pjesama, piše i drame, od kojih se izdvajaju „Odmetnici“. Inspiracije i motiva imao je ponajviše upravo tih sumornih godina rata. Tako u jednom pismu svom prijatelju negdje potrkaj ‘93. piše:

Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih, jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika, poslaću ti jedan primjerak naših novina “Srebrenički glas” koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta.

MAJKO, VIDIMO SE U TUZLI’

Posljednja frekvencija sa Nihadovog uređaja odaslana je 10. jula 1995. godine, kada su Mladićeve trupe već uveliko bile na kapiji samog grada. Prethodno je nekoliko dana izbivao od kuće usljed potrebe svakodnevnog informisanja.

Molio je da se pomogne „zaštićenoj zoni“.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje.“

Njegov vapaj nije imao ko da čuje. Servilnost moćnih sila spram rasplamsalog plamena zla bila je razumu nedokučiva.

„Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno”, riječi su kojima se ovaj veleum posljednji put odjavio, britko ogolivši još jednu sramotnu epizodu Ujedinjenih nacija tokom četverogodišnje „mirovne misije“ u našoj zemlji.

Oproštajni pogled njegove majke Hajre Ćatić, ispunjen pretijesnom neizvjesnošću i mršavom nadom, ispratio je prizor odlaska Nihada sa prijateljima u proboj podrinjskim šumama. Nikad joj se ljepšim nisu činili.

„Majko, vidimo se u Tuzli“, kratko i optimistično, uz sveprisutni osmijeh, poruči Nino na rastanku. Njegov istančani duh entuzijazma nije ga napuštao. Majka se sa mužem Junuzom potom zaputila ka Potočarima. Namjesto sigurnog utočišta, baza „plavih šljemova“ za mnoge će postati zadnja stanica. Tijelo njegovog oca pronađeno je u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari.

Nihadovi posmrtni ostaci još uvijek nisu. Slobodnu teritoriju nije dočekao.

UDAHNI PONOVO SVOJE LJEPOTE

Odbijao je miriti se sa bezizlaznošću. Pružao je otpor ratnom ludilu onako kako je najbolje znao – pisanom riječju i glasom u eteru. Ostavio je snažan ljudski, kozmopolitski pečat u jednom mračnom, dehumaniziranom vremenu. Svakim slovom, zarezom, tačkom.

Hitrim korakom upućivao bi se svaki put ka svom improvizovanom studiju, ličnom kutku, drugoj kući, da bi radiotalasima poslao informacije iz srebreničkog geta. Šutjeti nije znao ni htio.

U jednom sačuvanom tragu njegovog stvaralaštva stoji:

„Mučenica si sad:
I suosjećamo s tobom.
Mrtvi te žele, živi te mole:
Udahni ponovo svoje ljepote“.

Izdali su ga. Nijemo, kukavički, dvolično. Pao je hrabro, vojnički, uspravno.

I baš zato njegovo ime ne smije biti prepušteno korovu zaborava.

Zaborav je, uistinu, najopasniji.

feature=emb_logo

Link: https://dijak.online/srebrenic.....u-do-tebe/

Avatar
Crni Labud
21 Posts
(Offline)
10
March 9, 2021 - 6:16 am

Tašna pokojnog Joze Leutara koja je nestala krila je mnoge tajne: (T)ko je ustvari Dragan Čović?

 

Ono što me je ponukalo na ovu analizu lika i djela gospodina Dragana Čovića je njegova knjiga „Iznad crte“ koja je promovirana u Hrvatskome Domu Stjepana Hercega Kosače u Mostaru 19. septembra (2018.). Tom prilikom gospodin Čović je kazao kako je u knjizi sublimirano preko 100 njegovih govora i da to predstavlja svojevrsno svjedočanstvo kontinuiteta i vjerodostojnosti njegovog političkog rada, kao i to da je to najbolja poruka svima onima koji kritiziraju njegov i rad HDZ BiH. O hvalospjevima njegovog recenzenta Zorana Tomića, rektora mostarskog Sveučilišta zaista ne bih trošio ni svoje ni vaše vrijeme cijenjeni čitaoci.

U ovoj analizi krenuo bih od jedne druge knjige, objavljene 2013. godine koja je u posljednje vrijeme uzdrmala kompletan region. To je knjiga U IME DRŽAVE iz tri dijela dvojice slovenačkih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage koji su krajem 2009., koristeći Zakon o pravu na pristup informacijama, uspjeli doći do službenih dokumenata Vlade Slovenije vezanih uz trgovinu oružjem u vrijeme sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Prva knjiga, Prodaja, bavi se slovenskom prodajom oružja i streljiva, zaplijenjenog u skladištima JNA u Sloveniji, najprije Hrvatskoj, a poslije i Bosni i Hercegovini. Druga knjiga, Preprodaja, bavi se slovenskom kupovinom oružja iz Bugarske, Poljske, Ukrajine, Rumunjske i drugih zemalja i njegovom preprodajom Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dok treći dio trilogije, Prikrivanje, prikazuje osobe upletene u trgovinu, njihovu ulogu, način i uspješnost u prikrivanju svog sudjelovanja.

Naime, prema današnjim procjenama, u Sloveniji se nalazilo 10% svih jugoslavenskih zaliha municije svih vrsta, čija se vrijednost procjenjuje na milijardu američkih dolara (USD), a nakon zaplijene i povlačenja JNA 1991. godine, Sloveniji je ostala polovica od navedenih zaliha. Odmah po izbijanju agresije na Hrvatsku i BiH, Slovenija se ponudila i jednoj i drugoj zemlji kao prodavač zaostalog i „neperspektivnog naoružanja, opreme i municije“. Naravno u toj prodaji glavnu ulogu su imali pojedinci iz tadašnjeg slovenačkog Ministarstva odbrane i firmi „Iskra“ i njenih podružnica „Orbis“ i „Carnex AG“.  Interesantno je napomenuti da je ispred bosanske strane prvi u kontakt sa Slovencima u skladu sa dokumentima objavljenim u knjizi stupio Fikret Abdić i to u svojstvu člana Predsjedništva R BiH!?  On je za nabavku naoružanja ponudio Sloveniji finansijsku garanciju u vidu modernog helikoptera AB-412 SUP SR BiH nabavljenog 1987. godine koji se pred izbijanje agresije zadesio na aerodromu Brnik i ostao i dan danas u vlasništvu MUP-a Slovenije. Istu garanciju Slovencima nešto kasnije ponudila je i Vlada RBiH, ne znajući za Abdićeve kontakte sa Janezom Janšoom bez čijeg potpisa se nije moglo doći do oružja.

Samo u drugoj polovici 1991. godine u Hrvatsku je iz Slovenije transportirano oko 100 tona municije raznih kalibara uglavnom za pješačko naoružanje zatim je u decembru iste godine uslijedio transport pješačkog naoružanja u 16 šlepera vrijedan 1,5 miliona DEM koje su uredno isplaćene slovenačkoj firmi „Carnex AG“. Ubrzo se u trgovinu oružjem na Balkanu uključuje zloglasni Konstantin Dafermos, grčki državljanin i jedan od najpoznatijih europskih trgovaca oružjem. On je u vrijeme embarga UN-a preko svojih veza u obavještajnim krugovima neometano i masovno prodavao oružje u Jugoslaviji. Od njegovog poduzeća „Scorpion International“ oružje su kupovali gotovi svi kupci iz biše Jugoslavije, a prodavao je oružje uglavnom iz Rusije i Kine. Njegove najveće mušterije su bili Hrvatska i BiH. Kako je tekao taj lanac najbolje se opisuje u samoj knjizi. Poglavlje „Ukrajinska veza – u škripcu mafije iz Odese” predstavlja Dmitrija Strešinskog, direktora poduzeća Global Technologies International, koji je s „mafijom iz Odese” sudjelovao u trgovini oružjem na Balkanu.

Preduzeće je oružje nabavljalo od državnih tvrtki „Progress“ iz Ukrajine i „Beloruexport“ iz Bjelorusije, a Dafermosovo je poduzeće Strešinskom ukupno uplatilo najmanje sedam miliona dolara, dok su još veći iznosi plaćeni „mafiji”, koja je za Hrvatsku poslala osam brodova s oružjem kad je konačno uhvaćena utvrđeno je da tragovi prodaje oružja Sloveniji, Hrvatskoj i BiH devedesetih godina vode preko bugarske veze, poljske tajne službe WSI i ‘mafije iz Odese’ u Rusiju koja je, kako autori navode u poglavlju „Svi putovi vode u Kremlj”, prodavala oružje iz skladišta sovjetske armije u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, koje se trebalo vratiti u Rusiju. Za tu su nezakonitu prodaju optuženi ministar odbrane Pavel Gračev i njegov zamjenik Matvej P. Burlakov, a prodaja se odvijala i preko Dafemosovog poduzeća „Scorpion Intenational“, koje je bilo zastupnik i „Rosoboronexporta“, ruskog državnog poduzeća za trgovinu oružjem kojeg je osnovao niko drugi do Vladimir Vladimirovič Putin.

U poglavlju „Kopar kao najveća hrvatska luka i 3500 tona oružja iz Rumunije” tvrdi se da je u slovensku luku do 1992. najmanje jedanaest brodova dovezlo oružje u tranzitu za Hrvatsku. Brodovi su službeno dolazili iz Bejruta, no zapravo je njihovo polazište bila Rumunska luka Constanta. Iz Constante je u mjesec i pol dovezeno više od 200 kontejnera oružja na tri broda i tim pošiljkama završili su najintenzivniji transporti oružja preko Slovenije u Hrvatsku.

U Hrvatskoj koja je imala otvorene granice za razliku od BiH, glavnu riječ u nabavci oružja imao je prvi ministar obrane i desna ruka predsjednika Franje Tuđmana, pokojni Gojko Šušak. Njegovi pomoćnici Ivan Čermak i Vladimir Zagorec potpisivali su sve dozvole za prijevoz oružja u Hrvatsku, ili preko njezinog teritorija u BiH, i često su Armiji BiH onemogućavali da dođe do oružja, dok su HV-u i HVO-u BiH omogućavali da dobiju što više oružja, a time i privatizirali odluke o trgovini oružjem u Hrvatskoj i BiH te tako stvorili uvjete za uzimanje provizije i mita. Za odbranu Hrvatske 90-ih godina je na račune u stranim bankama isplaćen ukupan iznos od 300 do 500 miliona dolara, barem ono što se zna, a taj je novac došao iz proračuna, deviznih rezervi, posudbi, prihoda od prodaje društvenih stanova i uplata hrvatskih useljenika, čiji je dobar dio poslije završio na privatnim računima pojedinaca.

Iako to trilogija U IME DRŽAVE ne spominje, ovdje se ipak mora istači i sljedeći frapantan podatak – načelnik SNOP-a (Sektora opskrbe, nabave i proizvodnje) HVO-a u Grudama cijelo vrijeme rata bio je niko drugi do Ante Jelavić, bivši poručnik JNA i bivši vrhovnik HDZ-a BiH. Još frapantniji je podatak da je prvi čovjek namjenske industrije ispred tadašnje Vlade samozvane HRHB bio niko drugi do današnji vrhovnik HDZ-a BiH glavom i bradom Dragan Čović, bivši direktor proizvodnje elemenata „Soko“ VI Mostar d.d. Bez ove dvojice ljudi, uz gore spomenute časnike HV-a, niti jedan metak nije mogao doći do HVO-a, a samim tim niti u preprodaji do Armije RBiH.

Bez konkretnih dokaza možemo samo nagađati koliko je novaca ovaj dvojac eventualno priskrbio za sebe, ako se zna da su nakon hapšenja po hrvatskoj potjernici umirovljenog generala Vladimira Zagorca u Beču, 2007. godine, sudski vještaci procijenili da njegova imovina iznosi nevjerovatnih 26 miliona eura. Opet ruku na srce, glavni koordinator kupovine hrvatskog oružja i oružja općenito od strane Vlade RBiH bio je Hasan Čengić, koji je zbog tih sličnih nazovi aktivnosti, bio prisiljen odustati od funkcije zamjenika ministra obrane BiH, nakon određenih pritužbi od strane američkih vlasti upućenih rahmetli predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću 1997. godine. Povlačenje Čengića sa mjesta zamjenika ministra odbrane FBiH bio je uslov američke administracije za otpočinjanje programa opremanja Vojske Federacije BiH „Opremi i obuči“.

Posebna priča o praćenju tokova novca od prodaje oružja odnosi se na pokojnog doministra MUP-a Federacije BiH, Joze Leutara. Naime, po nalogu američke administracije, Federacija BiH je 1998. godine započela sa integracijom obavještajnog sektora odnosno prijenosa djela nadležnosti sa AID-a i SIS-a na MUP Federacije i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova. Glavni koordinator ovih aktivnosti bio je pokojni doministar MUP-a FBiH Jozo Leutar.

Preko noći u ruke pokojnog Leutara došli su vrlo kompromitirajući materijali obiju obavještajnih službi koje su njemu morale predati kompletnu arhivu. Ono što je uslijedilo potom zgrozilo je domaću i svjetsku javnost.

U dobro pripremljenom atentatu 28. marta 1999. godine usred bijela dana u Sarajevu je u eksploziji bombe postavljene pod njegov službeni automobil smrtno stradao doministar MUP-a F BiH Jozo Leutar. Do danas nisu do kraja rasvijetljeni motivi i nalogodavci mučkog ubistva doministra Leutara.

Međutim, ako sve navedeno uzmemo u obzir, s pravom se postavlja pitanje šta je to znao pokojni Jozo Leutar što nije bilo u interesu nekome da se dozna? Odnosno šta je sve od kompromitirajućih dosijea iz obavještajnog sektora o eventualnim tokovima novca od prodaje naoružanja, tajnim stranačkim fondovima i kupovini nekretnina i dionica od strane pojedinaca iz političkih krugova kako iz tzv. H, tako i iz tzv. B komponente bilo u, nakon atentata misteriozno nestaloj, torbi pokojnog doministra Leutara. Bilo kako bilo, nakon afere sa Hrvatskom samoupravom i Hercegovačkom bankom uslijedila je u maju 2002. godine ostavka Ante Jelavića na mjesto predsjednika HDZ-a BiH. Zatim slijedi strelovit politički uspon Dragana Čovića koji na općim izborima 2002. godine postaje novi član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Ono što je svima promaklo i što je vrlo indikativno je da su svi ljudi koji su imali veze sa trgovinom i prodajom oružja tokom rata sklonjeni na ovaj ili onaj način, svi osim Dragana Čovića iako ga je visoki redstavnik u BiH Paddy Ashdown smijenio sa funkcije člana Predsjedništva BiH 2005. godine zbog podizanja optužnice protiv njega.  U tom kontekstu valja spomenuti da su u sporovima protiv Čovića koji su se vodili pred Sudovima u BiH od arhive do sudnice misteriozno nestajali dokazi, da je većina optužbi pala zbog zastare, promjeene iskaza svjedoka i nemogućnosti pribavljanja valjanih i pravovremenih dokaza od strane tužilaštva, itd.

Istovremeno u političkom smislu Dragan Čović je ovaj svoj mandat  u Predsjedništvu od 2014. – 2018. godine posvetio politici konfrontacije sa bošnjačkom stožernom strankom SDA i njenim liderom Bakirom Izetbegovićem i političkim savezništvom sa srpskom ultra-nacionalističkom strankom SNSD i njenim liderom Miloradom Dodikom. O njegovom hrvatstvu ,u koje se kune, najbolje govori navodna izjava Dragana Čovića nakon koje se kardinal Vinko Puljić zaledio, da je “Svatko tko ima išta u glavi davno napustio Sarajevo”.

No, ako se pažljivo prati politička djelatnost Dragana Čovića onda se za razliku od njegove knjige „Iznad crte“ ipak mogu uočiti naprsline ispod na oko monolitnog stava, vjerodostojnosti i držanja gospodina Čovića.

Masa argumenata stoji za tvrdnju kako je HDZ BiH pod palicom Dragana Čovića iznevjerio narod i birače i da u godinama vladavine i silnih mandata nije ostvario niti jedan obećani strateški nacionalni interes. Redovito bi se pred izbore potencirala priča o ustavnoj neravnopravnosti, o majorizaciji, trećem entitetu, stolnom gradu, hrvatskome kanalu. I redovito bi to sve bila magla i bestidna manipulacija. Od silnih obećanja i floskula se ne živi pa je u ovoj nesretnoj državi sve manje Hrvata. Pune tri godine je upravo Čović uzurpirao ekskluzivno pravo pregovarača u ime hrvatskoga naroda u famoznom slučaju “Sejdić i Finci”, pa kasnije i u slučaju presude Ustavnog Suda BiH u slučaju Ljubić. Ništa nije napravio pa sada zauzvrat pere lošu taktiku i poraz rasplamsavanjem strasti i širenjem straha od novoga izbornoga inženjeringa u utrci za državno Predsjedništvo gdje opet glavnu ulogu igra Željko Komšić. Po pitanjima aneksije Krima, jedinstvenog matičnog broja, prebivališta, Krivičnog zakona, državne i vojne imovine, Dragan Čović je uporno izbjegavao otvoreno i jasno progovoriti.

To je kao neku vrstu plagijata prepoznala i međunarodna zajednica pa je i Čovića i hrvatsku politiku u BiH sve manje uzimala kao ozbiljan čimbenik. Danas na kraju mandata, nakon nekoliko vrlo oštrih zajedničkih saopštenja Američke ambasade, OHR-a i ambasadora EU u BiH u povodu izbjegavanja prihvaćanja bilo koje varijante rješenja pitanja Doma naroda F BiH po presudi Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, Dragan Čović je kao političar marginaliziran i predstavlja problem međunarodnoj zajednici. Jedino što mu je u političkom smislu još preostalo je da kao i njegov prethodnik Ante Jelavić najavi nove blokade države BiH i uvođenje neke nove samouprave na području „županija“ i općina koje u političkom smislu drži HDZ BiH.

Ovaj potez očajnika je za političare poput Čovića potpuno razumljiv, jer se po podacima Centra za istraživačko novinarstvo njegova imovina mjeri u milionima KM. Skupocjenu vilu u Zaostrogu je kupila Draganova supruga Bernadica Čović na ime svoga oca Blage Prskala. Vila je plaćena 625.000 KM. Stan od 76 kvadrata u Makarskoj kupila je Bernadica Čović 2000. godine za 138.000 KM. Jedanaest godina poslije stan je zamijenila za zemljište u Mostaru sa ujnom Zdravkom Čuljak, ali računi za komunalne usluge i dalje dolaze na njeno ime. Kuću svog pokojnog oca Frane Čovića u Mostaru sin Dragan je stavio pod hipoteku za kredit od 150.000 KM. Po sprat kuće u Zagrebu kupili su punac Dragana Čovića, Blago Prskalo i Branko Kolobarić početkom 1998. godine. Tada su Čović i Kolobarić bili čelni ljudi u mostarskoj firmi „Soko“. Stan koji je dobio na korištenje od mostarskog preduzeća „Soko“ otkupio je certifikatima u vrijednosti 33.542 KM i prodao ga godinama kasnije za 190.000 KM. Samo veleljepna vila Dragana Čovića u okolini Mostara koja je izgrađena na zemljištu njegovog punca Blage Prskala, procijenjena je na najmanje 5 miliona KM vrijednosti.

I nakon sumiranja svih grijeha mnogi se ozbiljni ljudi zapitaju kako uopšte opstaje Dragan Čović. A kada sve pročitano sažmemo onda je najjaču ocjenu lika i djela Dragana Čovića i inih Čovića dala Katolička crkva u BiH. Komisija “Justitia et pax” Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputila je poruku povodom predstojećih općih izbora u kojoj je pozvala bh. katolike da ispune svoju građansku dužnost te da svojim glasom doprinesu humanijoj, sigurnijoj, pravednijoj i prosperitetnijoj budućnosti.

– Ne dajte se zavarati praznim obećanjima, izgledom ili nastupima političkih kandidata za koje znate da nisu na djelu pokazali svoj politički moralni integritet i vjerodostojnost i da svojim dosadašnjim djelima nisu ispunili ranije data obećanja. Ne gledajte političare kao neke “nadljude” o kojima zavisi život i budućnost Vas i Vaših najbližih na Vašoj očevini i djedovini! Ne dajte svoj glas kandidatima čija je prošlost – u najmanju ruku – sumnjiva!

https://index.ba/tasna-pokojno.....gan-covic/

Avatar
KBS1
195 Posts
(Offline)
11
March 14, 2021 - 1:42 am

Sjajan tekst. 

Ma Covic je klasicni avanturista. Kockar takoreci. Covjek koji bi za 1% sanse da dobije 100 necega prokockao 90% sanse da dobije 70 toga istog. Tako je on radio sve u zivotu, ukljucujuci i politiku. Ide do kraja i riskira maksimalno. Ali problem sa tom strategijom je da ne pali dugorocno. Veliki rizici se isplate samo onima koji nemaju sta izgubiti. I radi takvih stavova su Hrvati vec izgubili 50% svog naroda od kraja rata pa do danas. Malo ko je unazadio Hrvate kao on. 

Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
12
April 8, 2021 - 6:53 am

Zvornik tokom rata poprište teških zločina, još se traga za 413 Zvorničana

 

ZVORNIK, 8. aprila (FENA) - Na današnji dan 1992. godine u Zvorniku je zvanično počeo rat, a ovaj grad na obali Drine bio je poprište teških zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom.

Ubijen je na današnji dan 1992. godine prvi novinar u Bosni i Hercegovini Kjašif Smajlović.
Nisvet Mujanović tada je imao jedanaest godina i u koloni od nekoliko hiljada žena i djece, sa majkom i bratom krenuo je put slobodne teritorije prema Tuzli, preko Sapne. Otac mu je ostao ranjen u Kamenici, a brat prebačen za Srebrenicu.

-S prvim znakovima proljeća vraćaju se najteža ratna sjećanja na najcrnje dane za moj Zvornik. Brat je nakon 11. jula, došao 72. dan. Pješačio je planinskim putevima – prisjeća se Mujanović u izjavi za Fenu.

Kaže da, ipak, danas s porodicom rado dolazi u svoj grad, a više od deset godina radi u prosvjeti sa povratnicima.

-Ne možete a da se ne sjetite godine opsade koju smo proveli u podrinjskim vrletima. Živjelo se dan za dan. Danas je to mjesto gdje ipak najradije dođem i dovedem svoju djecu. Pričao sam im kako je moj učitelj Milenko iz učionice otišao na tenk. Njima to nije shvatljivo. I meni donekle - priča Mujanović.

Predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik Ahmet Grahićam kazao je za Fenu da tragaju za još 413 lica.

Prema njegovim riječima i ove godine će biti obilježena godišnjica po utvrđenom protokolu, a u skladu sa epidemiološkom situacijom. Kolektivna dženaza je planirana 1. juna za četiri osobe.
Pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku, Dušan Vučković "Repić“ umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu, a njegov brat Vojin osuđen je na 10 godina zatvora. Major Pavolović, sa pravim imenom Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora za zločine u Zvorniku. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora...
A mnogi drugi izvršioci ubistva oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka u aprilu, maju i junu 1992. godine, još uvijek su na slobodi.
 
 
Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
13
April 30, 2021 - 9:14 am

Rušenjem Savskog mosta pogubljeno je na desetine civila

 

Tridesetog aprila 1992. godine je srušen Savski most između Gunje u Hrvatskoj i Brčkog u BiH. Brčaci smatraju da je tog dana počeo napad JNA i paravojnih formacija na njihov grad. Pola godine prije ovog zločina most je eksplozijom oštećen sa hrvatske strane. Putnici su prelazili pješke do Brčkog odakle bi se dalje prebacivali po gradovima BiH.

Tog 30. aprila, u deset minuta do pet sati aktivirano je 750 kilograma eksploziva u automobilu koji je naguran na most, pedesetak metara od brčanske obale Save. U tom trenutku je prolazila kolona ljudi, uglavnom bosanskih radnika u zemljama Zapadne Evrope, koji su se vraćali za zavičaj za prvomajske praznike. Poginulo je, prema dostupnim svjedočenjima, između 70 i 100 ljudi.

U Tribunalu u Hagu je dokazano da su most srušili pripadnici jedinice „Crvene beretke“ po komandom Dragana Vasiljkovića tzv. Kapetana Dragana. Priznali su to ispitivani svjedoci iz tadašnje vlasti u Brčkom, prije svih Đorđe Ristanić, kojem se sudi za masovne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Brčkog. Jedan od vođa „Crvenih beretki“ bio je i Rade Božić, tadašnji kapetan JNA, koji je direktno pred svjedokom priznao da je on vodio operaciju rušenja i  da je pogriješio jer je stradalo previše ljudi. To svjedočenje o Božićevom priznanju izrečeno je od istog svjedoka, Brčaka Isaka Gašija, i pred Tribunalom u Hagu i pravo je čudo da Tužilaštvo Brčko Distrikta nije reagiralo na ove činjenice izrečene na jednom međunarodnom sudu.

Stravična ubistva bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u gradu, koja će se kasnije dogoditi u brojnim logorima smrti od Luke,  do sportske dvorane Patrizana. Više od pola hiljade ubijenih civila Brčaka nije dovoljno za ozbiljniji i temeljitiji rad pravosuđa Brčko Distrikta. Do danas su neistraženi i bez sudskog epiloga ostali brojni slučajevi masovnih ubistava. Brčanska priča kažnjavanja počinjenih zločina završila se sa Tribunalom u Hagu gdje je na robiju od 40 godina osuđen brčanski monstrum Goran Jelisić zvani Adolf, te jedan od masovnih presuđenih ubica Ranko Češić. Presuda Suda Brčko Distrikta Jelisićevoj suradnici iz brčanskih logora smrti Moniki Ilić Simeunović od dvije i po godine zatvora šokirala je brojne porodice brčanskih žrtava. Bilo je očito je da pravda u Brčkom ima neke nacionalne vage. Naime, Tužilaštvo Brčko Distrikta je izostavilo dokaze Tribunala koji su javno nuđeni sa presudama na zvaničnim stranicama suda. Tu se jasno vidjela  uloga Monike Ilić Simeunović u ubistvima po Brčkom, što pravosuđe Distrikta nije uzelo u obzir.

U isto vrijeme je u Distriktu presuđeno bošnjačkom policajcu za šamar na daleko veću kaznu nego masovnim ubicama.

Pet minuta nakon rušenja Savskog mosta teško je oštećen i Željeznički most, koji se nalazi kilometar nizvodno. Pripadnici policije u Brčkom su napravili uviđaj, te identificirali 12 poginulih. Žrtava je bilo daleko više ali su iskasapljene do neprepoznatljivosti, a desetine ih je strahovitom eksplozijom bačeno u Savu i kada se čitav blok od 40 metara srušio u Savu. Dokumenti koji su nađeni odvojeno od žrtava, oko 9 ličnih karata i tri pasoša su pohranjeni u sefove brčanske policije. Nakon što je nastupio mir, ti lični dokumenti nisu nikada pronađeni. Neki Brčaci smatraju da dokumenti postoje, a da je dio zločinačke strategije moglo biti njihovo skrivanje od istrage i pravde.

U prvim mjesecima rata kada su počinjeni najgori zločini na čelu policije nalazio se Petar Đokić, u miru lider Socijalističke partije RS. Tokom svjedočenja u Tribunalu srpski politički lideri u Brčkom Đorđe Ristanić i Boško Maričić su priznali da je zločin na Savskom mostu napravila jedinica Crvene beretke Kapetana Dragana, u saradnji sa tadašnjom komandom u brčanskoj kasarni JNA, na čijem čelu se nalazio pukovnik Pavle Milinković.
U Kasarni je bio i sabirni logor za zarobljene muškarce, uglavnom civile iz čitave Bosanske Posavine. Nakon rušenja Savskog mosta u Brčkom je nastupio užas sa otvaranjem desetina logora smrti u koje su odvođeni bošnjački i hrvatski civili, gdje su se događala masovna pogubljenja. Prvog maja, kada je grad zauzet, stanovništvo je krenulo u zbijeg prema Majevici i Rahiću.

Tu je organizirana herojska odbrana koja će kasnije Karadžićevu državu svesti na širinu od 400 metara do 1,5 kilometara. Danas se kažnjavaju branitelji, kao da je u pitanju osveta za časnu borbu. Prema izvještajima međunarodnih institucija Brčko je najveća rak rana BH. pravosuđa i prema mišljenju OSCE-a. Nema još osuđenih za rušenje Savskog mosta i najmračnijeg zločina nad civilima.  
 
Avatar
Agora12
319 Posts
(Offline)
14
June 21, 2021 - 8:12 am

Heroj Jovan Divjak – Branitelj Bosne i civilizacijskih vrijednosti

 

Jovan Divjak rođen je 11. marta 1937. godine u Beogradu, gdje je završio 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, kurs za komadanta bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je završio Štabnu školu francuske vojske.

Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu, a rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu Teritorijalne odbrane BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz BiH.

Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na devet mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Nosilac velikog broja priznanja

Divjak je bio jedan od osnivača i inicijator ideje o stvaranju današnjeg Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” u koje je ugradio svoj životni rad i sebe. Filantropska ideja je vodilja ovog Udruženja na čijem čelu je Jovan Divjak bio punih 27 godina.

Nosilac je velikog broja priznanja za društveno – koristan i humanitarni rad a najvažnija su: Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Legija časti Republike Francuske, Orden Lafayette, Plaketa Međunarodnog komiteta lige humanista, Premio Takunda (Italija), Graditelj mira 2013 (Katalonski međunarodni institut za mir)…

Svoj doprinos je dao na brojnim međunarodnim konferencijama i seminarima, zalagao se za poštivanje dječjih i ljudskih prava kao i za kvalitetno i potpuno obrazovanje.

Francuski i italijanski izdavači štampali su mu knjigu Sarajevo, moja ljubav koja govori o njegovom životnom putu i ratnim događajima u BiH, a autor je knjige Očekujući istinu i pravdu.

Link: https://dijak.online/heroj-jov.....ijednosti/

Forum Timezone: America/New_York
All RSS Show Stats
Administrators:
admin
Moderators:
moderator1
KBS1
Drina
Agora12
BosMan_2020
5ir
Stanak
leopard 007
roki1
Istok
dzan2019
Walter-1953
Zirokopter
Sarajevo92
Top Posters:
Omladinac: 110
Crni Labud: 21
Amkos: 8
visitor1: 2
Saraj: 1
Newest Members:
MichaelRed
Chesterbials
RobertRit
AnthonyLem
AlbertSog
Willardjax
AndrewJoype
Jameswrene
imuyixotnu
ayqajogq
Forum Stats:
Groups: 2
Forums: 14
Topics: 83
Posts: 766

 

Member Stats:
Guest Posters: 0
Members: 60
Moderators: 14
Admins: 1
Most Users Ever Online: 62
Currently Online:
Guest(s) 2
Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)